Novicijat Provincije sv. Jeronima smješten je na otočiću Košljunu. Drevni samostan okružen bogatom prirodom koja te poziva na tihu šetnju s krunicom u ruci. Kroz cijeli otok isprepliću se utabani puteljci koje su gazile noge mnogih redovnika kroz prošla stoljeća. Najprije sinovi sv. Benedikta, a nakon njih mi franjevci. Taj samostan je dugo bio kuća odgoja Provincije sv. Jeronima i dala je mnoge franjevce svetog života. Moram istaknuti našeg slugu Božjeg fra Ivu Perana koji je jedan od mnogih dragulja u kruni naše provincije.

Nažalost, zvuk pjevanog časoslova i predivnih gregorijanskih napjeva već dugo ne odzvanja tim otočićem. Smijeh mladića u habitima dok rade, mole i uče zamijenjen je bukom brojnih grupa turista koje najčešće ni ne znaju tko su franjevci!

Košljun je danas mjesto gdje se održavaju duhovne vježbe za bogoslove, svećenike i laike. Također je i poznata turistička destinacija.

Bogu Hvala, s vremena na vrijeme kapne i koje zvanje, ali novicijat nastavljaju s našom braćom iz provincije svetih Ćirila i Metoda na Trsatu. Zahvalni smo im na pomoći koju uvijek spremno pružaju. Brinu se za nas novake kao da smo njihovi i ne prave ni najmanje razlike. Proteklu novicijatsku godinu, potpisnik ovih redaka proveo je u novicijatu na Trsatu. Neka ih Bog obilno nagradi i obdari novim zvanjima, a i nas isto.

Zvanja u Crkvi je sve manje i to nije problem samo ove provincije, već i mnogih drugih u svijetu. Velika je opasnost radi manjka zvanja posezati za očajnim postupcima i primati u redove koga god jer je krizna situacija. Povijest nas uči da to nikada nije dobro završilo. Crkva danas treba svetce, a ne kvantitetu jer jedino ta svetost budi zvanja i oduševljava za svećenički ili redovnički poziv.

Mladoj osobi moderno više nije IN, to ima i kod kuće i gdje se god okrene. Ona želi sirovu svetost i žeđa za Bogom kojeg ne uspijeva pronaći u svijetu oko sebe. Danas je sve veći broj mladih koji se okreću onome što odiše vjerodostojnošću, tradicijom Crkve i potpunim opredjeljenjem za Boga. I zato ne vjerujem u današnju frazu da nema zvanja. Zvanja očigledno nema u zajednicama koje ne žive ono što su obećali pred Bogom i ljudima jer „koga ćeš ugrijati, ako ne goriš“, jednom je netko mudar rekao.

Smatram da su zvanja svuda oko nas, samo ih moramo znati oduševiti, a pri tome ne moramo izmišljati toplu vodu, jer Crkva nam je dala sve što nam treba za taj zadatak.

Molitva je broj jedan, to nas uče toliki primjeri iz života svetaca, prisjetimo se naših slavnih franjevačkih velikana sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskog, sv. Leonarda Portumauricijskog, sv. Petra Alkantarskog i stotine drugih kojima je u srcima odzvanjala: „Restituet Omnia in Christo“. Svi oni su svoj život natapali molitvom i djela su im bila gromovita. Savršen spoj kontemplacije i akcije koji Bog nagrađuje blagoslovom za vrijeme života i zlatnom krunom u Nebu. To mora biti naš cilj, biti svet i težiti za svetošću. Tada nije bitno koliko nas je brojčano, koliko imamo župa, koliko samostana. Naša zadaća je daleko veća: spasenje povjerenih nam duša. Ne zaboravimo na tu odgovornost i da smo uzeti od ljudi za ljude, što znači da im moramo pokazati put u nebo.

Bez sumnje, zahtjevna zadaća koja traži prave muškarce, srčane i neustrašive. Baš takvih je Majka Crkva danas potrebna, takvi sinovi joj trebaju. Zato onaj franjevac, koji vjerno održava svoje zavjete, koji je poslušan svetoj Katoličkoj Crkvi, koji izgara i moli za narod, nema razloga za brigu. Bit će i ovaca i novaca kako se u narodu kaže tj. i zvanja i uspjeha u radu. Bog obilno nagrađuje one koji mu vjerno služe. To nam je obećao, a Bog ne krši obećanja. Sve što radimo, neka bude Bogu na slavu, a ponos našem serafskom ocu Franji.

Zato, dragi čitatelju, ponizno te molim da se sjetiš Provincije sv. Jeronima u svojoj molitvi da nas Bog obdari mladom i revnom braćom koja nam tako trebaju.

Fra Benjamin Milković