Novicijat kao vrijeme intenzivnijeg uvođenja u redovnički život i vrijeme obostrane kušnje uveden je u Redu manje braće 22. rujna 1220. godine bulom pape Honorija III. Cum secundum consilium. Papa doslovno kaže: Zato je gotovo u svakom redovničkom redu mudro uređeno da redovnici kroz određeno vrijeme kušaju propisane obveze koje namjeravaju na se preuzeti da sebe iskušaju na njima, kako ubuduće ne bi bilo mjesta kajanja, koje ne može ispričati površnost Stoga vam snagom ovoga pisma zabranjujemo da ikoga pripuštate zavjetovanju u vašemu Redu ako nije proveo godinu dana u kušnji. A nakon zavjetovanja neka se nijedan brat ne usuđuje napustiti vaš Red, niti je ikomu dopušteno zadržavati onoga koji ga napušta.

Novicijat je ponajprije mogao biti u svim samostanima. Generalni ministar Reda sv. Bonaventura prvi je koji je odredio da se godina novicijata ne može valjano obaviti niti prvi zavjeti biti položeni osim u samostanima što ih za to Sveta Stolica odredi. Išlo se za tim da novak obavi godinu kušnje u samostanu u kojemu se Pravilo bolje opslužuje, redovnički život na uzorniji način provodi i koji je udaljeniji od svjetske buke. Godine 1601. papa Klement VIII. odredio je za sve redove i sve provincije da se ubuduće nitko ne pripušta na polaganje zavjeta, ako godinu kušnje nije obavio u samostanu određenom od Svete Stolice.

Način odgoja i izobrazbe u franjevačkim novicijatima određivali su Generalne konstitucije, generalni kapituli Reda, a ponekad i Kongregacije za redovnike ili papinske bule. Tako je generalni kapitul u Perpignanu 1331. godine donio odliku da se u novicijat ne prima nitko tko nije osvjedočen katolik, tijelom zdrav, duhom poletan, dobom zreo, zakonito rođen, dovoljno naobražen, pošten, slobodan od svakih obveza i neoženjen. Isključeni su i svi oni koji su napustili bilo koji crkveni red ili su bili iz njega otpušteni. Nisu se smjeli primati ni oni koji ne bi bili sposobni za pošten i koristan rad ili barem pružali nadu da će njihovo stupanje u Red biti na duhovnu izgradnju ne samo kleru nego i puku. Sv. Ivan Kapistranski, postavljen od pape Eugena IV. za vizitatora i reformatora svih opservantskih provincija izvan Italije, donio je 1443. godine odredbu kojom zahtijeva da se u Red ne prima nitko tko ne bi imao 18 godina života, te izgledao, ne kao dijete, nego kao odrastao čovjek. Tridentski sabor donosi odredbu za sve redovnike, da se ne mogu valjano zavjetovati ako nisu navršili 16 godina života i godinu kušnje.

Što se tiče naobrazbe u novicijatima, valja od početka razlikovati kandidate za braću laike, za koje se nije tražila veća naobrazba od one koju su imali ostali katolički laici, i kandidate za svećenike, od kojih se u raznim vremenima tražila i različita naobrazba u novicijatima. Talijanski franjevac i kroničar Salimbene de Adam (1221. – 1287.) pripovijeda o sebi da je u novicijatu morao učiti bogosloviju u svojoj šesnaestoj godini života. Za Aleksandra Haleškog zna se da je kao novak držao predavanja na sveučilištu u Parizu. Bilo je to u prvoj polovici 13. stoljeća, kada nije bilo razvijeno školstvo u Redu. Čim se u Redu jače razvilo školstvo, osjetila se potreba da se u novicijatima ograniči nastava na teorijsku i praktičnu askezu. U tom smjeru reformu je proveo general Reda sv. Bonaventura. Već u prve konstitucije Reda (Narbonenses) iz 1260. Bonaventura je unio zabranu neke druge izobrazbe u novicijatima osim moralno-asketske. Po odredbi sv. Bonaventure, novicijati prestaju biti škole u strogom smislu riječi. Iz novicijata se isključuje svako učenje ne samo svjetske, nego i crkvene znanosti i umjetnosti. Dužnost novaka je: čisto i često se ispovijedati, žarko se moliti, čedno razgovarati, ponizno slušati, držati čistoću srca i tijela, čeznuti za uzvišenim siromaštvom i za svakom savršenošću... učiti božanski časoslov. Da bi to novak mogao postići, ne treba se baviti studijem drugih stvari.

Sličnim duhom odiše i djelo Speculum disciplinae ad novitios, koje se pripisuje sv. Bonaventuri, a vjerojatno ga je napisao njegov tajnik Bernardin od Bessa. Ovdje se za novake kaže da mogu, ako im bude dopušteno, i čitati, ali više radi duhovne utjehe, nego radi studija te da ne čeznu više za znanjem negoli za finim načinom govora.

Preko Kongregacije za redovnike odredio je Papa Pio X. da se u novicijatima bavi i znanostima, da se uče materinski, latinski i grčki jezik, proučavaju stari sv. oci i kršćanski pisci. Franjevački novicijati su od 13. stoljeća pa dalje uvijek bili škole teorije i prakse redovničkog života. U njima su se tumačile i usvajale kršćanske i redovničke kreposti, Regula, papinska tumačenja, sveti obredi i pravila prema kojima se promatraju otajstva i druge istine vjere.

Još je Speculum disciplinae ad novitios zahtijevao od onih novaka koji su imali nakanu postati svećenicima da napamet nauče gotovo čitav časoslov (Breviarium). Te sugestije ozakonio je generalni kapitul u Asizu 1340. s odredbom da se nijedan novak, koji bi htio biti svećenik, ne smije pustiti na zavjetovanje, dok napamet ne nauči: sve psalme svagdanjih hora, čitav oficij Bl. Dj. Marije i mrtvački, sedam pokorničkih psalama s litanijama svih svetih, sve psalme, himne, antifone, responzorije, kratka čitanja i molitve iz zajedničkog slavlja svetaca. Zadovoljavalo se time da novak zna Časoslov čitati i da razumije rubrike. Oni koji su već zavjetovani, da se ne pripuštaju na sljedeće znanosti, ili, ako su ih svršili, na ređenje, ili, ako su ređeni, na časti, sve dok ovom propisu potpuno ne udovolje. Određeno je, također, da provincijali koji bi ovaj propis prekršili ipso facto gube službu. Iznašašćem tiska knjige su postajale sve jeftinije i razumljivije pa i ova odredba postaje vremenom nepotrebna. Umjesto učenja napamet tražit će se da se Časoslov znade pravilno i pobožno moliti. Otkako je napuštena obveza učenja Časoslova napamet, počela se naglašavati mistika, davane su upute za mistične vježbe razuma i volje. Razumljivo je da nije svatko rođen za mistični život, ali je svaki franjevac, po uzoru na sv. Franju, trebao biti za takav život odgojen.

Odredbe o sadašnjem načinu života i rada u novicijatima donesene su u Generalnim  konstitucijama i Generalnim staturima Reda manje braće (čl. 91. do 103.) usklađene  sa Zakonikom kanonskog prava. Autentično tumačenja Pravila sv. Franje pridržano je Svetoj Stolici. Ipak generalni kapitul ima pravo samo Pravilo prilagođavati novim vremenima i davati tumačenja, ali je potrebno da ih Sveta Stolica potvrdi (čl. 10). Generalne konstitucije daju temeljne odredbe kako bi sva braća posvuda mogla urediti život po Pravilu (čl. 12). Generalne statute trebaju svi opsluživati kao dopunske odredbe  Generalnih konstitucija. Tko se pridržava svih odredbi Generalnih konstitucija i statuta za njega se danas može  kazati da je pravi franjevac.  

Fra Anđelko Barun