Naši su novaci od 12. do 19. travnja bili na hodočašću u Asizu, organiziranom za sve franjevačke novake na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sudjelovali su novaci sljedećih franjevačkih provincija: Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda sa svojih šest novaka, dalmatinskih provincija Presvetog Otkupitelja i Sv. Jeronima s ukupno trojicom novaka, hercegovačke provincije Marijina Uznesenja koja broji petoricu, a na put su krenula četvorica, te provincije Bosne Srebrene sv. Križa sa svojom četvoricom novaka. Uz navedene, na put su krenula i dvojica novaka Hrvatske provincije franjevaca kapucina. U pet dana provedenih u Italiji, obišli su sva ona mjesta, koja je sveti Franjo Asiški blagoslovio svojim svetim životom. Vidjeli su gdje je živio onaj koji je utemeljio njihov Red i kojega oni žele nasljedovati.

U ponedjeljak, 12. travnja, mi livanjski novaci, krenuli smo s Gorice u prijepodnevnim satima. Na putu prema svojoj prvoj destinaciji, posjetili smo franjevačku župu sv. Ante Padovanskoga u Bihaću. Tamošnji nas je župnik ugostio, na što smo nastavili svoje putovanje. Poslijepodne smo ugodno dočekani u marijanskom svetištu na Trsatu u Rijeci. Ondje smo večeravši i prenoćili, a onda i na put krenuli. Ovaj je put cilj bio najznačajnije mjesto za Franjevački red – rodno mjesto sv. Franje Asiškoga.

U utorak, 13. travnja, smo već oko 16 sati bili u velikom samostanu sv. Damjana, koji je postao poznat po križu s kojeg je Bog 1205. godine pozvao Franju da popravi njegovu Crkvu. Tu je trošnu crkvu Franjo popravio vlastitim rukama, a zanimljivo je kako su zidovi te prve crkvice ostali sačuvani do danas. Godine 1225, u dvorištu iste, nastala je poznata Franjina Pjesma stvorova – pohvala Kralju svega stvorenoga. Već je u početku ondje Franjo bio primio svoju sugrađanku sv. Klaru i smjestio je, zajedno s njenim prvim sestrama, u crkvu sv. Jurja. Neposredno prije nego su izgrađeni veliki samostan i bazilika sv. Klare, klarise su bile smještene upravo u crkvi sv. Damjana. 

Slavljena je i sveta misa, koju smo pjesmom i čitanjima animirali upravo mi, novaci s Gorice, a predvodio fra Marko Ešegović, naš meštar. U svetištu trenutno boravi i franjevac dalmatinske provincije sv. Jeronima – fra Leopold, koji je sve novake upoznao s bitnim značajkama ovog svetišta. Kako je ono smješteno podalje od mjesta gdje smo bili smješteni, zaputili smo se prema autobusu. Došavši u samostan sestara franjevki, Marijinih misonarki, krenuli smo u veliku baziliku Santa Maria degli Angeli (Marija Anđeoska), popularno nazvanoj Porcijunkula, prema malenoj crkvici u središtu bazilike, kolijevci franjevaštva uopće. Odanle je sv. Franjo odaslao svoju prvu braću, neka, dvojica po dvojica, krenu po svijetu i pozivaju na obraćenje. Sudjelovali smo na svečanoj večernjoj molitvi s talijanskom braćom, pa smo već tada bili primorani punom parom "parlati" talijanski. 

Srijeda, 14. travnja, prošla nam je u obilasku eremitorija – mjesta osame, kamo su se franjevci od pamtivijeka povlačili u potrazi za unutarnjim mirom i spoznajom Boga. Prvi je na redu bio franjevački samostan u Grecciu. Prije toga usput smo obišli i Rivotorto – mjesto gdje su do danas očuvane neke od prvih nastambi braće. Danas je nad njima podignuta velika crkva. Poznato je prije svega po tome što je Franjo sa svojim drugovima ondje odsjeo nakon što je od pape primio dopuštenje za mali pokret življenoga evanđelja. Srednjovjekovno mjestašce Greccio poznato prije svega kao franjevački Betlehem, jer je ondje sv. Franjo 1223. Božić uljepšao prvim jaslicama u povijesti. U novoj je crkvi proslavljena misa, koju je predvodio fra Miroslav Ištuk, član samostanske zajednice u samostanu u Livnu. Čitači su bili kapucinski novaci, dok je misu sviranjem pratio fra Danijel, novak Bosne Srebrene. Pjevajući tradicionalne hrvatske božićne pjesme mogli smo doživjeti dio onog zanosa, koji je Franjo pokrenuo svojim božićnim angažmanom.

U samom su samostanu do danas ostali očuvani molitveni prostori i nekoliko prvih spavaonica – ćelija, među kojima je i ona sv. Bonaventure. Po završenu obilasku Greccia, zaputili smo se u Fonte Colombo – franjevački Sinaj. Kako je Mojsije nekoć na Sinaju od Boga primio Ploče Saveza, tako je i Franjo, povukavši se 1223. godine u osamu, napisao Regulu, po kojoj franjevci već stoljećima, i do današnjeg dana žive. Osim toga, samostan je poznat po tome što je Franjo dvije godine poslije pretrpio i operaciju očiju užarenim gvožđem. Blagoslovivši brata ognja, nije ni osjetio bolno paljenje sljepoočnica. Usto je, u malenoj kapelici uz prvotni samostan, očuvan franjevački Tau, koji se pripisuje upravo svetom Franji.

Uslijedilo je mjesto Foresta. Ondje je danas situirana komuna Mondo X, čiji se članovi još od 1960-ih godina iz raznih krajeva Europe odvikavaju od alkohola, droga i drugih poroka. Osnovao ju je Talijan fra Elizije, u nadi da će mladi, došavši onamo i ugledajući se na svetoga Franju doista i uspjeti u nakani da ponovno život udišu punim plućima na hvalu Bogu.

Ondje je nekoliko puta Franjo odsjeo, odmarajući od napornih putovanja. Najpoznatiji je njegov boravak obilježen zanimljivom pričom: Kad su mještani iz okolnog područja čuli da onamo treba doći asiški svetac, svi su odmah krenuli vidjeti ga vlastitim očima. Tamošnji je župnik imao velik vinograd, od čijeg je vina mogao živjeti cijelu godinu. Međutim, kako su hodočasnici bili gladni, a grožđe zrelo, uskoro su ostali tek neznatni ostatci u vinogradu. Franjo, vidjevši žalost u župnikovim očima, utješio ga je riječima da će oni ostatci dati dvostruko više vina, nego je do sada mogao imati. I doista, župnik je povjerovao i od male količine grožđa, što je bilo ostalo za znatiželjnicima, dobio dvostruko više vina nego ijedne godine do tad. Tako je ovo mjestašce poznato i po Franjinu čudu vina.

Nakon posjete Foresti posjetili smo još jedan eremitorij – Poggio Bustone, također poznat po franjevcima, koji su poput Franje onamo odlazili u potrazi za mirom.

Sutradan, u četvrtak, imali smo priliku, kao braća u početcima Reda, slaviti misu u maloj crkvici, koju je također popravio sveti Franjo, i koja se opravdano naziva kolijevkom franjevaštva. Svetu je misu predvodio fra Slavko Soldo, meštar hercegovačkih novaka, dok su novaci, ispunjeni radošću, misu pratili svojim pjevanjem. Popodne smo se uputili u još jedno eremitsko franjevačko svetište nazvano Carceri (tal. – zatvori), kamo se sveti Franjo sa svojim prvim sljedbenicima nerijetko povlačio u osamu. Pri povratku smo svratili u katedralu sv. Rufina – crkvu u kojoj se čuva, između ostalog i krstionica u kojoj su kršteni ponajveći asiški sveci Franjo i Klara. Uvečer smo, zajedno s talijanskim novacima imali klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu u crkvi svetog Damjana.

U petak, 16. travnja, obišli smo poznatu papinsku baziliku svetog Franje u starom gradu Asiza, gdje velika umjetnička djela Giottoa i drugih vrhunskih slikara srednjeg vijeka bdiju nad grobnicom svetoga Franje i Sacro Convento – samostan franjevaca konventualaca. Svetu misu slavili smo na samom grobu, sjećajući se svoga Utemeljitelja i njegovih ideala, koji do današnjega dana nadahnjuju tolike njegove sljedbenike. Predvodio ju je meštar trsatskih novaka fra Zoran Bibić. Potom smo se uputili i do velikog samostana i bazilike sv. Klare, gdje se čuva originalni križ sv. Damjana, s kojeg je Franjo čuo Božji glas. Pohranjeno je tu i tijelo sv. Klare, uz nekolicinu relikvija. Usput smo obišli i Franjinu rodnu kuću. Na tom je mjestu danas podignuta crkva, u čast njegova prvog doma, gdje je proživio svoje prve dane sa svojim roditeljima Pikom i Petrom Bernadoneom.

Zahvalivši Bogu na udijeljenim milostima i časnim sestrama, što su nas kao svoju braću ugostili u svome samostanu, pozdravili smo se s Asizom i krenuli prema La Verni – mjestu gdje je sveti Franjo zadobio Kristove rane – stigme. U tamošnjem smo se samostanu upoznali i s novacima Provincije Toscane. Nakon procesije, koja se svaki dan slavi u čast svečevim ranama, slavili smo svetu misu, koju je predvodio naš meštar, fra Marko. Sutradan smo se uputili prema posljednjoj destinaciji prije povratka; krenuli smo za Padovu.

U Padovi smo posjetili veliku baziliku posvećenu velikom svecu Franjevačkog reda – svetome Anti. U njoj su pohranjeni i njegovi zemni ostaci, pa smo se nakratko i tu pomolili Bogu, po njegovu zagovoru. Potom smo se zaputili u franjevački kapucinski samostan, gdje je svojevremeno boravio hrvatski svetac – Leopold Bogdan Mandić. Uz njegov je grob podignuta i kapelica, gdje smo slavili misu, koju je predvodio meštar kapucina – fra Žarko Lučić. Ponovno smo zahvalili Bogu na

svemu što nam je u ovih nekoliko dana darovao po svetim mjestima koje smo posjetili.

Tako smo ponovno stigli u novicijat Provincije sv. Ćirila i Metoda i marijansko svetište na Trsatu. Ondje smo proveli posljednje zajedničke trenutke međusobnog druženja s novacima. Pozdravivši se i poželjevši jedni drugima mir i ustrajnost u franjevačkoj formaciji, krenuli smo natrag u Livno. Uvjereni smo da će nas dojmovi s ovog franjevačkog hodočašća držati duže vrijeme, pri čemu će nam pomoći i fotografije s ovog našeg putovanja.