Idemo ususret svetkovini rođenja sv. Ivana Krstitelja, a nedavno smo proslavili i blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije svetoj Elizabeti. Nama kršćanima su oba ova događaja izuzetno važna. No, sada ćemo se zadržati više na ovom drugom, na Marijinom pohodu Elizabeti.

Znamo iz evanđelja po Luki kako je Marija, kad joj je anđeo Božji objavio da je Elizabeta također milošću Božjom začela, pohitala u gorje svojoj rodici, sva ushićena, želeći s njom podijeliti radosnu vijest o svetom začeću, ali i radovati se s njom što je ona začela. Upravo ovdje se događa susret iz kojeg se neprestano crpe nadahnuća za život, za izlazak iz svoja “četiri zida” (zatvorenosti, pasivnosti) i pokret na evangelizaciju, svakodnevno životno svjedočenje te za ponizno služenje Gospodinu u povjerenju i poslušnosti Njegovu glasu. Primjer nam daju dvije žene koje su sve svoje pouzdanje stavile u Gospodina, koje su računale s Njim i vjerovale da Bog može učiniti čudo u njihovu životu. Tako Marija zače po Duhu Svetomu i pohiti svojoj rodici Elizabeti noseći joj radosnu vijest o čudesnom začeću i, pošto je stigla, Elizabeti zaigra čedo u utrobi, Isusov preteča – Ivan Krstitelj. A ona, sva u zanosu Božjem, prozbori po Duhu Svetom: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1, 42 -45).

Ove riječi doista imaju snagu, jer su utemeljene na dubokom susretu sa živim Bogom, Isusom Kristom! Isus je bio u sredini! Isus je bio pokretač i Marijina odlaska Elizabeti, ali i razlog i svrha Elizabetina začeća, koje je također svima zvučalo nevjerojatno. Ovo je zaista veliki i sveti susret ljudi koji su bili maleni i neznatni, na koje drugi nisu računali, ali koji su u svojem životu računali jedino s Bogom: na prvom mjestu Isus, malen u utrobi Marije sve pokreće, a poslije u životu, iako najveći, pokorava se u svemu Očevoj volji i daje se od ljudi razapeti na križ; zatim Marija, mlada djevojka, neudana, našla se trudna, izvrgnuta sramoti ljudi (vjerojatno ni danas ne bi bila jedna od onih koja bi po našem sudu bila sposobna odgojiti Boga); onda Ivan Krstitelj, prorok Božji, koji je naučavao i za kojega su mislili da je Krist, bio je ponizan i uvijek upućivao na Isusa, govoreći kako mu nije dostojan ni remenje na obući odriješiti i kako on nije onaj za koga ga smatraju. I na posljetku, Elizabeta, žena u poodmakloj dobi, koja je nosila Ivana i, sva Božja, izriče riječi koje mi i danas izgovaramo i tako kličemo pohvale Majci Božjoj u svakoj molitvi Zdravomarije.

U toj divnoj molitvi poniznosti molimo je da sada moli za nas jer, ona zna bolje nego mi što i kako moliti. Vjerujemo također i znamo da ona stoji pred licem Božjim i pročišćava naše nakane. Kada smo joj upravili molitvu, mi većinom idemo dalje i molimo već sljedeću Zdravomariju ili neku drugu molitvu. A ona, ona na naš vapaj njoj, sve prosljeđuje Bogu i ne zadržava ništa za sebe, nego i pažnju na Njega preusmjerava te se priznaje neznatnom. Kada joj upravljamo hvale i molitve, ona veliča Gospodina i moli baš kao što je i u ovom susretu s Elizabetom molila: „Veliča duša moja Gospodina…“ (Lk 1, 46-55). Tako se naša molitva upravljena Mariji ne zaustavlja kod nje, nego odjekuje Marijinom čistom i poniznom hvalom Gospodinu. Zar to nije predivna molitva? Sve imamo u njoj. I po ovoj poniznoj  molitvi se zapravo, na neki način, suobličavamo Mariji, poniznoj Božjoj službenici.

Ovu jednostavnu, biblijsku molitvu „Zdravo Marijo“ trebamo moliti prvo zato što je utemeljena na Svetom pismu i na ovom događaju u kojem je Isus bio u sredini (Usp. Sef 3, 14-18). Tako ga onda i mi stavljamo u središte svoga bića i kličući Mariji pohvale, hvalimo Njega – Oca, Sina i Duha Svetoga i ulazimo u otajstvo začeća i pohoda. A u drugom djelu molitve (Sveta Marijo) priznajemo se grešnima i time ponizno molimo Mariju, koja je ponizna službenica Gospodnja, za zagovor pred licem Božjim sada i na času naše smrti. Dakle, ovdje nalazimo, kao i u Očenašu, ne samo molitvu, nego i primjer kako treba izgledati svaka naša druga molitva i čin: prvo hvaliti Boga za Njegova dobročinstva; prihvatiti Njegovu volju i staviti svoje povjerenje u njega, zatim čin kajanja, priznati se grešnim te molitva prošnje koja ovdje obuhvaća cijeli naš život, sve do smrti. A Marija to i čini, ona će moliti za nas i na času naše smrti, ako ju ponizno molimo za to.

Stoga, neka nam se ova molitva prilijepi za srce i neka nam omili izgovarati je što češće, kako bi se svaki puta sve bliže primakli Mariji i Isusu i tako rasli u njihovoj školi poniznosti, koja je glavno oružje u borbi protiv zloga. Neka nam u tome pomogne i zagovor sv. Ivana Krstitelja, čije ćemo rođenje proslaviti za nekoliko dana.  

fra Daniel Živković, novicijat Visovac