Pitam se često kako biti u nevolji strpljiv kada je čovjek s toliko strana pritiješnjen, s toliko toga opterećen? Ponekad se sve u životu čini posve besmisleno i beznadno. Čitajući i razmatrajući Sveto pismo, pronašao sam zanimljive odgovore u Knjizi o Jobu. Jobu progovara sam Bog, govoreći da na svoj zemlji nema nitko kao on „čestit i neporočan“. No, neprijatelj, tužitelj ima uvijek potrebu okrivljivati svakoga čovjeka pred licem Božjim. Bez obzira tko to bio, nije isključen od iskušenja. 

Joba snalaze mnoge nevolje, gubi ugled u društvu, gubi obitelj, zdravlje… Doslovno je nestalo sve što je imao i što ga je na neki način u životu veselilo. Pa čak se i njegovi bliski prijatelji okreću protiv njega. Sve svoje teškoće i nevolje sažimlje u jednu rečenicu iz koje se vidi njegova duboka vjera i povjerenje u Gospodina: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo!“.

U istinitost i snagu ovih Jobovih riječi sve više vjerujem kada postavim pitanje: Što imamo a da nam Bog nije dao? Što sam stariji sve više vidim Boga u sebi, ljudima oko sebe, u samom postojanju, u samom „biti čovjek“, imati život i živjeti ga. Kada sve dobro razmotrim, ostaje samo: Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svim upravlja. Toliko nas je ljubio da je žrtvovao svoga Sina jedinca za nas. 

Uvidio sam da je Božje milosrđe veće od svakoga grijeha, te da se ne smijem bojati kada je teško. Da se dogodi bilo što, Gospodin će me kao onu izgubljenu ovcu potražiti. Uslijed svake teškoće bitna je ustrajnost u molitvi koja je jedan od glavnih stupova naše vjere. Molitva je Božji dar a ne naša zasluga, ne naš montirani proces nego dar, disanje duše koje je potrebno kao i zrak koji dišemo. Prestanem li disati umirem, prestanem li moliti dajem priliku tužitelju da me ubije, da me ugrabi. Bog nikada ne traži previše. Bitno je moliti jednostavno, razgovarati s Njim kao s Ocem, dopustiti mu da nas po molitvi mijenja, da naša srca ispuni sobom, da bismo mogli vidjeti očima srca. Valja nam se zla kloniti i dobro činiti, veseliti se s onima koji se vesele, plakati s onima koji plaču, te koliko je do nas biti u miru sa svima.

Život u miru i istinskoj ljubavi s drugim ljudima druga je najvažnija zapovijed Gospodina našega Isusa Krista: „Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe“ (Mt 22,39). Ta zapovijed nije od nas daleko niti nam je nemoguća, nalazi se u našim srcima i domovima, u ljudima koji su svakodnevno s nama. U našem franjevačkom životu posebno je izražena. To je zapravo naša karizma „biti brat, biti prijatelj“. Fra Toma Čelanski u Drugom životopisu izvještava kako je naš serafski otac Franjo nosio boli, teškoće i neprilike braće na putu posvećenja Bogu. Tako je jednom zgodom brat Ricerije upao u velike strahove, velike poteškoće misleći da će svojim životom razočarati brata Franju. U svoj svojoj uznemirenosti i iznemoglosti, pošao je do Franjine ćelije, željan bratske topline, podrške u kojoj na kraju krajeva blista i sam Bog. „Nemoj se, sinko, ubuduće ništa bojati, neka te nikakva napast ne smućuje, jer si mi veoma drag. Kad god ti se svidi, pristupi mi sa sigurnošću i od mene se slobodno po svojoj volji udalji“ (2Čel, 44a). U ovom Franjinu odgovoru vidimo poziv na poniznost i bratoljublje, te da po njegovom primjeru, poput Šimuna Cirenca, strpljivo ponesemo križ svoga bližnjega. To ćemo moći samo ako smo u molitvi ustrajni. Ta molitva je temelj radosne nade. 

fra Ante Dodig, novicijat Humac