Novaci i postulanti u župi Gradnići

Na blagdan Gospodinovog prikazanja u Hramu, 2. veljače 2022. godine, postulanti i novaci Hercegovačke franjevačke provincije, na poziv župnika fra Nikole Rosančića, sudjelovali su na misi, koja je ujedno bila i uočnica svetom Blažu u župi Gradnići. Cilj je bio predstavljanje početnih franjevačkih ustanova provincije, kao i osobna svjedočanstva o redovničkom i svećeničkom pozivu mladih kandidata.

Večernju svetu misu u 18 sati predslavio je fra Josip Ikić, franjevac Bosne Srebrene. U svojoj homiliji govorio je o važnosti Gospe u Isusovom i našem životu.

Po završetku svete mise uslijedila su svjedočanstva. Prvi se predstavio postulant Stipe Iličić iz župe Ružići, koji je predstavio plan i program postulature, a postulant Frano Šego iz župe Posušje je govorio o tome kako je on odlučio doći u fratre. Predstavljanje postulature završilo je prigodnom pjesmom zajedničkog postulantsko-novačkog zbora. Nakon pjesme novak fra Ante Dodig predstavio je život u novicijatu. Potom je uslijedilo svjedočanstvo fra Danijela Milićevića, koji nam je posvijestio koliko je molitva bitna za duhovna zvanja i kako je on prepoznao da Bog njega zove u redovništvo. Svjedočanstva su završila još jednom zajedničkom pjesmom.

Ovdje donosimo osobno svjedočanstvo novaka fra Danijela Milićevića:

Ja sam fra Danijel Milićević. Dolazim iz župe Čerin i ukratko ću s vama u sljedećim redcima podijeliti svoje svjedočanstvo, odnosno kako sam odlučio doći u fratre. Što više proučavam svetog Franju i nastojim živjeti njegovim primjerom, moram priznati da svoj put franjevaštva sve više vidim u njegovom liku.

Dok sam razmišljao što ću danas podijeliti s vama, istovremeno sam čitao novu knjigu o svetom Franji „Brat iz Asiza“, poznatog talijanskog franjevca. Tamo na jednom mjestu autor navodi put do Franjina obraćenja. On kaže: „Franjin prelazak iz jednog u drugi svijet išao je polako, tijekom dvije ili tri godine. I nije bio iznenadan! Polako i slobodno se razvijao.“ Ja bih rekao da se i moj put do redovništva razvijao polako, ali neprimjetno. Barem meni! Dolazim iz obitelji gdje se trudilo gajiti katoličke vrjednote i nastojalo ići nedjeljom na svetu misu. Mimo toga, nismo u obitelji gajili nikakve zajedničke pobožnosti. Rekao bih da je svatko prakticirao svoju vjeru kako je htio i koliko je htio. Pa tako i ja, uvijek negdje u skrovitosti svoje sobe.

Kada sam došao na razgovor kod jednog našeg fratra, on mi je rekao da nas je Bog već u majčinoj utrobi odredio za ovaj put. Sada kada zastanem i malo bolje promislim o svom životu, uistinu je to tako. Puno toga se dogodilo u ovih 20 godina i tek sad vidim da ništa nije slučajno i da je tako trebalo biti, a u nedjelju smo čitali u knjizi proroka Jeremije: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5). Još kao dijete stalno sam se igrao „svete mise“ i nosao sa sobom molitvenike i šalove koji su služili kao štola. Imao sam zvonce da bih mogao zvoniti kad je „pretvorba“. Red svete mise iz molitvenika fra Anđela Nuića već sam s četiri godine znao napamet.

Ima jedna zgoda iz mog djetinjstva. Bila jedna stara dedina strina, Šima se zvala, živjela je u kućici odmah pored moje. Ona bi dane provodila većinom u mojoj kući tako da sam se ja i pred njom igrao takvih stvari. A ona, starica, uvijek bi to voljela, sjedila je i pozorno slušala. I tako jednoga dana došla ona kod mene i reče: „Hoćemo li mi Danko?“. Otišli smo u jednu moju sobicu gdje su bile moje igračke. Ja sam čitao iz molitvenika a Šima bi sjedila i slušala. Kad bih zazvonio, ruke bi digla u zrak kao da je prava misa. Iako je bila stara i bolesna, uvijek bi pronašla načina za slaviti Boga, pa i kroz igru sa mnom. Ona je odigrala veliku ulogu u mom životu i siguran sam da je i molila za mene da u budućnosti budem ovo što sam sada.

I opet bih se vratio na onog fratra kojeg sam maloprije spomenuo. Između ostalog, on mi je u tom razgovoru nadodao da se čak 80% mladića, koji dođu u fratre, igralo kao mali na isti ili sličan način. I tako je to teklo.

Nakon prve pričesti polazim u ministrante, zatim u dječji zbor, pa u čitače, na kraju i u veliki župni zbor, tako da sam od malena neprestano bio oko oltara. U osmom razredu upisujem se u Framu. Na Frami sam bio uvijek negdje po strani. Tu sam, ali isto kao da me nema. Toliko sam se stidio da u početku nisam bio baš aktivan. Već u osnovnoj školi želja mi je bila studirati teologiju i predavati vjeronauk. Kako se bližio upis u srednju školu, mene je sve više privlačila franjevačka gimnazija u Visokom, ali kad sam shvatio da treba puno učiti, posebno grčki i latinski jezik, odmah sam odustao. Upisujem turističku školu u Čitluku. S kiše na krupu! Jedva sam se znao na engleskom predstaviti a pored engleskog imao sam još talijanski i njemački. No, ja o tome nisam razmišljao. Cilj mi je samo završiti četverogodišnju školu, da bih mogao upisati teologiju. Tekli su tako moji srednjoškolski dani, ništa drugačiji od drugih mojih vršnjaka.

U treći razred srednje škole dolazi obavijest na Frami da će biti natjecanje za putovanje u Asiz. Na putovanje idu oni koji osvoje prvo ili drugo mjesto, ovisno od veličine bratstva. Odmah sam se prijavio i dobio skriptu koju sam trebao naučiti. U skripti su bili životopisi franjevačkih svetaca kroz cijelu godinu. Osvajam drugo mjesto i na Uskrs 2019., zajedno s još 50-ak framaša iz cijele Hercegovine, odlazim tjedan dana u Asiz. Grad iz kojeg je sve krenulo. Grad iz kojeg je „niknuo“ naš serafski otac sveti Franjo. U knjizi „Vječni zaljubljenik“ autor je na jednom mjestu napisao: „Franjo je nezamisliv bez Asiza, Asiz jedva da postoji bez Franje“.

Vjerujem da danas ne bih bio u fratrima da se u moje srce nije utisnuo duh grada Asiza. U tom gradu sam još više upoznao i zavolio svetog Franju i neprestano me sve više privlačila njegova jednostavnost, uzvišenost i neshvatljiva tajnovitost. To je bilo početno razdoblje moga traženja. Tih dana mi je svašta prolazilo kroz glavu, posebno misao da bih i ja mogao postati fratar, ali to je brzo splasnulo.

Vraćam se kući i ne prestajem pričati o Asizu, svetom Franji i svome hodočašću. Od tada sam još više volio Framu i posvetio se njoj. Zapravo shvatio sam smisao svoga odlaska na susrete i tek tada sam počeo shvaćati koga zapravo odlučujem slijediti i koja je bit svega toga.

Dolazi četvrti srednji, pripreme za fakultet, ekskurzija, polaganje vozačkog, osamnaesti rođendan i moj ulazak u vijeće Frame Čerin. Svašta se u toj godini događalo. Intenzivnije se počinjem pripremati za studij teologije. U razgovoru s fratrom dobivam savjet da je najbolje ići u Zagreb jer je tamo teologija najbolja. Kad sam to priopćio roditeljima oni su samo odmahnuli rukom: „Ma kakav Zagreb! To imaš i u Mostaru. Kad završiš bit ćeš na istom.“ Budući da je ćaća imao autolimarsku radnju, trebalo je i njemu pomagati. No, ipak ih uspijevam nagovoriti i prijavljujem se na državnu maturu.  Župniku sam rekao da mi mora napisati preporuku za fakultet i na tome ostaje. Dolazi korona!

Mnogi će reći nesretna, ali za mene je itekako bila sretna i poticajna. Sve se u svijetu nekako izokrenulo. Nitko ne zna što se događa. Pojavio se nekakav čudni strah. Nema škole, kući sam po cijele dane. Počinjem kao nikada do tada moliti krunicu i čitati Bibliju. To nije bila molitva da samo „izbiflam“ puno riječi, nego je molitva krunice trajala više od sat vremena. Tu mi je puno pomogla knjiga fra Gorana Azinovića „Ružo otajstvena„ iz koje sam čitao razmatranja i o tome razmišljao. Tada se počinju motati po mojoj glavi misli da želim ići u fratre. Neprestano sam o tome razmišljao. Počeo sam čitati različita svjedočanstva i tekstove o duhovnom pozivu po internetu. Došlo je do toga da nisam mogao spavati. Samo sam sebe zamišljao kao fratra, kao nekoga tko vodi Framu, radi s mladima, ispovijeda itd…

Nailazim na internetu na jedno svjedočanstvo jednoga postulanta iz provincije Bosne Srebrene, sada đakona, koji tamo piše kako je u četvrtom srednje stalno sebe zamišljao kao nekoga tko vodi Framu i nije mogao spavati zbog toga. To mi je bio znak da je to to. Idem u fratre!

Tada je na noćnom ormariću bila Biblija. Rekoh: “Otvorit ću Bibliju, uprti prstom pa da vidim hoće li išta Biblija reći.“ Zvuči smiješno, ali Biblija se otvorila na knjigu moga imenjaka proroka Danijela: „Danijele, miljeniče, pripazi na riječi koje ću ti kazati! Ustani, jer ja sam evo k tebi poslan“ (Dn 10,11). Kad se tada nisam onesvijestio, neću nikada! Tada sam u sebi posve raskrstio i konačno odlučio ići u fratre. Odluka je konačna. Idem u fratre, ali muko moja k'o će reći ćaći i materi.

Sutradan govorim materi da neću na fakultet u Zagreb, a ona mi umalo oči iskopala! Kaže ona meni: „Što nećeš, ići ćeš sad kad si navaljivao! Odakle sad odjednom da nećeš?“ Moj odgovor je bio: „Neću i gotovo!“ Vidjela je ona da se nešto događa, vršila pritisak na mene da joj kažem, ali joj nisam rekao jer mi je bilo teško reći. Nisam znao što dalje. Kad smo otišli spavati, ušao sam na internet i poslao materi preko WhatsApp-a link na kojem piše što je postulatura. Mislim da jadna žena tu večer nije mogla oka sklopiti.

No, kako sad reći ćaći? Za vrijeme nedjeljnog ručka skupio sam hrabrosti i rekao svima. Ćaći umalo šnicla zastala u grlu. Nakon toga više nije mogao jesti. Najviše sam se bojao njegove reakcije, jer ima dosta roditelja koji brane svojoj djeci ići u fratre. No, odgovor je bio: „To je tvoja odluka. Ako si ti sretan i ako to želiš, sretno ti. Ja te neću smećati.“ Pao mi je kamen sa srca i samo sam dodao: „Super, ali nemojte to još širiti po selu.“

Popodne mi počele dolaziti poruke. Pola Brotnja već zna! Tko je rekao? Ćaća! I tako zovem župnika da dođem kod njega jer ga trebam nešto. Župnik se tada sjetio da nije napisao preporuku za fakultet pa je već spremno čekao u uredu. Kad sam župniku saopćio da želim biti fratar, ne zna se tko je tada bio izgubljeniji, ja ili on.

Na kraju bih htio reći, vama mladima, da se ne bojite odazvati na Božji poziv, ako ga osjetiti u svome srcu! Ne bojite se biti drugačiji, jer ništa nećete izgubiti a dobit ćete mnogo.

Mnoštvo je vjernika pozorno slušalo i upijalo riječi mladih kandidata. S obzirom da je bio dan posvećenog života, na kraju smo izmolili molitvu za nova i već postojeća duhovna zvanja.

Tekst: Novaci s Humca

Fotografije: fra Luka Bešlić, novicijat Humac