Bazilika sv. Franje sastoji se od dvije međusobno povezane crkve, Donje crkve i Gornje crkve, ukrašene freskama kasnosrednjovjekovnih slikara iz rimskih i toskanskih škola, uključujući Cimabuea, Giotta, Simonea Martinija, Pietra Lorenzettija. Dok je Donja crkva, kojoj se pristupa sa strane bazilike, grobna i mračna, poziva na pokoru i tišinu, Gornja je prozračna i svjetlucava i kao da želi posegnuti prema nebu. U donjoj polovici lađe Gornje crkve nalazi se poznati Giottov ciklus fresaka koje prikazuju epizode iz života sv. Franje, od njegove mladosti do smrti, kao i njegova navodna posmrtna čuda, dok je na pola puta niz lađu Donje crkve pristup u kriptu, u kojoj se nalazi grob sv. Franje, jednostavan sarkofag postavljen na stijenu. Drevni kameni lijes sa željeznim vezama nalazi se na otvorenom prostoru iznad oltara.

Na ulazu u kriptu nalazi se urna s ostacima Jacobe od Settesolija (sveti Franjo ju je zvao „brat Jakoba“). Ova žena rimskog plemstva bila je najvjernija prijateljica i dobročiniteljica svetog Franje. Bila je uz njega u Porcijunkuli u času njegove smrti.

Grob "Brata Jakobe"

Svojevremeno, kada su Svečevi ostaci ekshumirani, kako bi se grobno mjesto moglo popraviti, papa Pavao VI. (1963. – 1978.) zamolio je znanstvenike da ih prouče. Njihovi nalazi: svetac, koji je umro 1226., bio je nizak i krhak, a njegove kosti "vrlo porozne, što označava oblik pothranjenosti". Godine 1978. posmrtni ostaci sv. Franje ponovno su pokopani na istom mjestu, nakon posebnog.

Sv. Franjo Asiški nije svojim djelovanjem želio osnovati nikakav Red, niti zajednicu. On je svojom jednostavnošću i gorljivošću za Boga mnoge ljude potaknuo na promjenu svoga života. Kako je bio izniman Božji svjedok nadahnjivao je ljude svoga vremena da žive u siromaštvu i jednostavnosti poput njega, a neki su mu se i priključili, te su tako postali braća.

Grob svetog Franje. Uokolo su grobovi njegove braće Anđela, Rufina, Masea i Leona.

Uskoro su ga njegovi sugrađani prestali gledati s podsmijehom i poneseni njegovim živim riječima i primjerom, počeli su se okupljati oko njega. Kad su mu se počeli pridruživati oni koji su željeli slijediti njegov način života, životopisi kažu da se zajedno s njima uputio u crkvu da bi saznao Božju volju vezano za njihov zajednički put. Nasumice otvarajući na oltaru knjigu evanđelja, tri je puta zaredom otvorio knjigu na istom mjestu gdje Krist govori svojim učenicima da sve ostave i slijede ga. To će biti naše životno pravilo, uzviknuo je Franjo i odveo svoje sljedbenike na trg gdje su sve svoje razdijelili siromasima.

Kad je njihov broj dosegao jedanaest, Franjo uvodi pisano pravilo. To prvo pravilo nije došlo do nas u svojoj izvornoj formi, ali se čini da su to bile kratke i jednostavne pouke iz evanđelja.

Franji se pridružuje sve više braće, a Porcijunkula postaje okupljalištem franjevačkog reda. Odatle su, po dvojica, odlazili u susjedne gradove i države propovijedajući ljubav, siromaštvo i poniznost te šireći radost života. Spavali su u špiljama, sjenicima, dvorištima crkvi. Teško su radili s težacima u polju kako bi se prehranili, a kad ne bi radili, onda su molili. Franjo i njegova braća su u vrlo kratkom roku privukli velik broj ljudi različitih interesa, stavova i različitog obrazovanja, tako da se broj braće do 1219. godine popeo na pet tisuća! Tada je odlučeno da pođu u misije na različite strane: u Njemačku, Francusku, Španjolsku, Ugarsku, Englesku i druge zemlje.

Četvorica su Franjine braće sahranjena u njegovoj blizini, tj. u bazilici svetoga Franje, u njezinoj kripti do koje se dolazi dvostrukim stubištem koje se nalazi na polovici broda Donje bazilike. Kriptu je dizajnirao 1818. godine Pasquale Belli u neoklasicističkom stilu. Između 1925. i 1932. godine Ugo Tarchi ju je izveo u neoromaničkom stilu. Franjin grob se nalazi uokviren iznad oltara, a u zidove kripte, okolo oltara, preneseni su 1934. godine posmrtni ostaci njegove najvjernije subraće, a oni su: brat Rufin, brat Anđelo, brat Maseo i brat Leon. 

BRAT ANĐELO

Plemeniti vitez iz Rijetija

Brat Anđelo pridružio se svetom Franji 1209. godine, kada je svetac iz Asiza, dok je misionario po rijetskoj dolini, susreo mladog viteza Anđela. Uljudan i plemenit čovjek, prvi je vitez koji je stupio u red. Bio je među Franjinim suputnicima koji su živjeli „dulje s njim“, njegov skrbnik i suputnik u propovijedanju. Bio je nazočan na La Verni kada je svetac primio stigme, zajedno s Bernardom, Leonom i Rufinom te je pomogao sv. Franji u njegovoj posljednjoj bolesti i u trenutku smrti. Isto tako s bratom Leonom bio je nazočan kada je sveta Klara umrla u Svetom Damjanu 1253. godine. Poslije su obojica bili članovi komisije koja je vodila proces njezine kanonizacije.

Brat Anđelo umro je 13. veljače 1257. godine.

BRAT RUFIN

svećenik i bliži rođak svete Klare

Brat Rufin je već bio svećenik kada je 1210. godine počeo slijediti svetoga Franju, koji ga je jako cijenio zbog čistoće duše, zbog njegove prirodne sklonosti molitvi. Dolazi iz Asiza, iz jedne od tamošnjih najplemenitijih obitelji. Također je bio i bliži rođak sv. Klare Asiške. O njemu je sveti Franjo rekao u svom opisu idealnog fratra da treba posjedovati “kreposnu i neprestanu molitvu brata Rufina koji se bez prekida uvijek molio: i kad je spavao ili štogod radio, njegov je duh uvijek bio s Gospodinom” (OgSav 85), te nadodao „da je brata Rufina Bog već u ovom životu  učinio svecem, pa da se ne susteže, osim pred njim, kazati „Sveti Rufin“, premda on još živi na zemlji” (Cvjet 29).

Nije volio propovijedati i jednom je, kad je to odbio, Franjo rekao: „Jer nisi odmah poslušao, nalažem ti u ime svete poslušnosti da odmah, gol, odjeven samo u donje rublje, pođeš u Asiz, uđeš u koju crkvu i da puku propovijedaš” (Cvjet 30). Brat Rufin je poslušao i u tom trenutku sveti Franjo, misleći na brzu poslušnost Rufina, jednog od najljubaznijih ljudi u Asizu i na njegovu oštru zapovijed, počeo se prekoravati govoreći: „Otkud tebi tolika preuzetnost, sine Petra Bernardonea, priprosti čovječe, da zapovijedaš bratu Rufinu, koji se broji među prve plemiće u Asizu, da ide gol propovijedati puku kao da je luđak? Zaista, ti bi ovo što si zapovjedio najprije sam morao iskušati na vlastitoj koži“ (Cvjet 30). I rekavši to, u žaru Duha Svetoga, i on je odmah skinuo svoj habit i otišao u Asiz gol, u pratnji brata Leona, koji je vrlo diskretno nosio svečev habit i habit brata Rufina.

Rufin je i protagonist jedne vrlo dirljive epizode: njegovog susreta s đavlom u obliku raspela koje ga je dovelo u stanje zbunjenosti i sumnje, kako prema Franji tako i o vlastitom putu tako da Franju više nije želio vidjeti. Maseo je stao uz njega, ali Franjo je bio taj koji je prekinuo Rufinovu krizu, nakon što mu je Duh Sveti otkrio stanje u kojem se brat našao. “O, moj mali nesretniče, brate Rufine, komu si povjerovao?” (Cvjet 29). Kad je došao, svetac mu je potanko ispričao sve o iskušenju, vanjštini i nutrini, koju je pretrpio od đavla, a ne od Krista, te stoga nikako ne bi smio pristati na njegove prijedloge. Brat Rufin, vidjevši da mu je sveti Franjo potanko ispričao cijeli tijek i narav napasti, skruši se na njegove riječi, počne žestoko plakati, pokloni se svetom Franji te ponizno prizna svoju krivnju što mu je zatajio svoje iskušenje. I ostao je silno utješen i utješen savjetom svetog Oca i potpuno se promijenio na bolje.

Na kraju mu je sveti Franjo rekao: „Idi, sinko, ispovijedi se i ne propuštaj uobičajene molitve. Budi siguran da će ti ta napast biti od velike koristi i utjehe i to ćeš uskoro iskusiti“ (Cvjet 29). Đavao se ponovno vratio, ali nije mogao ništa postići. Pobjegao je izazvavši veliki pad stijena s planine Subasio, a stvarna Kristova vizija utješila je jadnog Rufina.

Brat Rufin imao je posebnu milost da dotakne rane svetoga Franje. „Kad je jednom sinovskom nježnošću brisao svetoga oca, omakla mu se ruka te je onu ranu osjetljivo dotaknuo. Od njegova je doticaja svetac Božji osjetio priličnu bol. Odmahnuo je od sebe ruku i zaviknuo da mu Bog oprosti“ (3Čel II, 4).

Postoji teza da je brat Rufin, zajedno sa subraćom Leonom i Anđelom, navodno napisao „Legendu trojice drugova“, koja počinje: „Časnom u Kristu ocu, bratu Krescenciju, po Božjoj milosti generalnom ministru, brat Leon, brat Rufin i brat Anđeo, nekoć, iako nevrijedni, drugovi blaženog oca Franje, dužno u Gospodinu poštovanje i odanost” (LegTd 1).

Brat Rufin je umro u Asizu 14. studenoga 1270. godine, u dobi od 80 godina.  

BRAT LEON

Svećenik i čovjek fascinantne jednostavnosti

Brat Leon se pridružio svetom Franji nakon 1212. godine. No, mnogi tvrde da je to ipak bilo još ranije. Naime, po jednoj predaji, brat Leon je bio jedan od prvih koji se pridružio svetom Franji nakon usmenog odobrenja prvog Pravila Manje braće (1209.-1210.). Za njega se može reći da je najpoznatiji od Franjinih suputnika. Bio je svećenik, vješt kaligraf i pisac. Bio je tajnik i ispovjednik sv. Franje i bio je prisan s njim. Vidimo ga u nekoliko važnih životnih situacija za svetog Franju:

·  kad se povukao u Fonte Colombo kako bi potražio božansko nadahnuće za ono što je postalo poznato kao Regula Bullata (1223.);

·  na planini La Verni, kada je primio stigme 1224. godine;

·  Bio je jedan od četvorice braće koji su bili bliski svetom Franji tijekom njegove posljednje bolesti;

Stoga ne čudi da je sveti Franjo gajio za života posebnu ljubav prema bratu Leonu, što se očitovalo i u pismu koje mu je napisao obraćajući mu se kao majka sinu: „Pismo bratu Leonu“, te u „Blagoslovu bratu Leonu“ koji mu je sveti Franjo udijelio nakon stigmatizacije.

Znači, brat Leon posjedovao je dva dragocjena dokumenta kao i brevijar koji je sveti Franjo dijelio s njim i s bratom Anđelom (vjerojatno nakon 1223., kada je Regula Bullata to dopustila). Leon ga je koristio dugo nakon smrti svetog Franje. Obilježio ga je kako bi opisao njegovu povezanost sa svetim Franjom prije nego što ga je povjerio sestri Benedikti, opatici samostana Svete Klare. Poslije asiškog potresa iz 1997. godine brevijar je dat na čuvanje u samostan „Convento di Monteripido“ u Perugiu).

Kao što je ranije rečeno, zajedno s bratom Anđelom bio je nazočan preminuću svete Klare u samostanu Svetom Damjanu 1253. godine, te su kasnije bili članovi komisije koja je vodila proces Klarine kanonizacije. Iz pisma je jasno da je sveti Bonaventura, generalni ministar, pisao sestrama u Svetoj Klari 1259. godine da je brat Leon ostao čvrst zagovornik siromašnih gospođa čak i nakon smrti svete Klare.

Brat Leon je nadživio svetog Franju za oko 50 godina i bio je jedan od posljednjih koji je umro među prvom braćom sv. Franje. Zajedno s braćom Anđelom i Rufinom predao je generalnom ministru 1246. godine prikupljene materijale o svetom Franji, koji su kasnije poslužili kao važan izvor za legende o svetom Franji. Njegova su sjećanja bila osobito važna početkom 14. stoljeća.

Brat Leon umro je u Asizu, 15. studenoga 1271 godine. 

BRAT MASEO

mladi plemić

Brat Maseo pristupio je svetom Franji 1210. godine. Jedan je od najpouzdanije Franjine subraće. Prvi drugovi svetog Franje su se svim silama založili da slijede sveto siromaštvo u pogledu zemaljskih stvari i da stječu svaku drugu vrlinu, kao sigurno sredstvo za stjecanje nebeskog i vječnog bogatstva. Brat Maseo, slušajući divne stvari o poniznosti i znajući da je to jedno od najvećih blaga vječnog života, bio je toliko ražaren ljubavlju i željom za ovom krepošću poniznosti, da je s puno žara podigao svoje oči prema nebu i učinio zavjet i čvrstu odluku da se nikada više ne raduje dok ne osjeti da je spomenuta vrlina čvrsto utemeljena u njegovoj duši. Od tog trenutka on je neprestano bio zatvoren u svojoj ćeliji, trapio je svoje tijelo postovima, bdijenjima i molitvama, plakao pred Gospodinom i usrdno ga molio da mu podari tu vrlinu, bez koje je osjećao da je dostojan samo pakla.

Nakon što je brat Maseo nekoliko dana proveo u takvom stanju duha, dok je ulazio u šumu i zamolio Gospodina, koji voljno sluša molitve poniznih, uz plač i suze da mu podari ovu božansku krepost, začuo je glas s neba koji ga je dvaput nazvao: „Brate Maseo, brate Maseo!“ U duhu je brat Maseo spoznao da je to bio Kristov glas pa je odgovorio: „Gospodine moj!“ A Krist mu reče: „Što ćeš dati da bi zadobio milost koju moliš?“ Brat Maseo odgovori: „Gospodine, dao bih oči iz svoje glave.“ A Krist mu reče: „Ja hoću da imaš tu milost i oči.“ (Cvjet 32). I rekavši ove riječi, glas je utihnuo, a brat Maseo bio je toliko ispunjen milošću poniznosti da se od tada neprestano radovao. A često je, dok je u zanosu molio, gukao poput goluba: „U, u, u!“ Vesela lica i radosna srca znao je dugo ustrajati u razmatranju. U isto vrijeme postao je tako ponizan da se smatrao najneznatnijim čovjekom na svijetu. Kad ga je brat Jakov iz Falerona upitao zašto u svom klicanju ne mijenja glasove, odgovorio je brat Maseo vrlo radostan: „Ako neka stvar ide dobro, onda nije nužno da se nešto mijenja“ (Cvjet 32).

Brat Maseo je umro 1280. godine, nakon 70-tak godina proživljenih u Redu. Bio je posljednji svečev suputnik koji je nestao sa scene.

Tekst: fra Dario Vrdoljak, novicijat Livno